Dubrovački Kavaljeri

- Glazba ne poznaje granice -

Te davne 1984. je u Dubrovniku bio hit da bendovi imaju po dva vokalna solista, poput tada veoma popularnih “Kastelana”, “Dubrovačkih poklisara”, “Kamena malog” itd. U svim tim bendovima nijedan od tih vokala nije ništa svirao, već su bili klasični vokalni solisti. Josip i Marko dolaze na ideju, da pored Josipove gitare i Markove klavijature, uzmu još četvoricu glazbenika: gitaristu, basistu, klavijaturistu i bubnjara. Zamisao je bila da se pokušaju pronaći solidni glazbenici, koji uz to i pjevaju. Tako su se u toj prvoj postavi našli glazbenici koji su već godinama radili sa Markom u raznim bendovima. Romano Jukas na bas gitari, Dubravko Bautović na klavijaturama, Matko Dišipulo na solo gitari, Mladen Vučić za bubnjevima, te Josip i Marko. Prve probe grupe su počele početkom 1985. u hotelu “Sumartin”. Vježbalo se svakodnevno po 12 sati i već nakon dvadesetak dana uslijedila je prva svirka u hotelu “Park” u Dubrovniku. U to doba puno se razmišljalo o imenu benda, da bi se konačno, prema ideji gospara Feđe Šehovića, uglednog dubrovačkog pisca i pjesnika, došlo do imena “Dubrovački kavaljeri”. Prvi angažman benda bio je 30.01.1985. u hotelu “Teuta” u Risnu, a već nakon par dana uslijedio je i prvi festivalski nastup na “Karneval festu” u Cavtatu, gdje su Kavaljeri nastupili sa vlastitom kompozicijom “Maska”, za koju je tekst napisala Paola Dražić – Zekić. Od travnja 1985. “Dubrovački kavaljeri” nastupaju na Atlasovom brodu “Ambasador”, koji plovi na kružnim putovanjima po Jadranu i Sredozemlju. Do jeseni su se događale izmjene u bendu, tako da je puno glazbenika prošlo kroz bend, da bi se nova postava iskristalizirala početkom listopada. Novi bas gitarista je Mišo Kesovija, novi bubnjar Mladen Špilj, a klavijaturista Igor Merčep. Grupa intenzivno radi na pripremama svog prvog materijala, koji je sniman početkom 1986. u tada veoma poznatom studiju “SIM”, gospara Smoleca u Zagrebu. Ton majstor i gost na gitari u pjesmi “Nema ništa nova” bio je legendarni Vedran Božić, dok je aranžmane uz Marka radio Zlatko Tanodi. Na žalost materijal nije nikada ugledao svjetlost dana, niti je dat u prodaju. Disko kuće nisu baš imale puno sluha za njega. Uporedo se radi projekt mladog orkestra franjevačkog samostana “Mala Braća” iz Dubrovnika. Grupa se prijavljuje na festival “Uskrs fest” 1986. u Zagrebu, gdje osvaja prvo mjesto sa pjesmom “Molitva grešnika”, koju je na tekst Pera Glavinića, napisao legenda “Klape Šibenik”, gospar Ante Barbača. 1987. dolazi do novih izmjena u postavi. Na mjesto Matka dolazi poznati zagrebački gitarista Miran Glinac, današnji frontman “Kriglbojsa”, na klavijaturama je Splićanin Duje Grubišić, a na bas gitari Pero Glavinić. Grupa nastupa na “Karneval festu” sa pjesmom “Mala šala karnevala”, za koju je tekst i ovaj puta napisala Paola. U Zagrebu je u studiju “Oktava”, Jerice Grosingera, snimljen materijal “Male Braće” koji izdaje tadašnji “Jugoton” pod imenom “Molitva grešnika”. Ljetnju sezonu grupa radi na novootvorenoj terasi “Vrtova sunca” u Orašcu pored Dubrovnika, a na jesen Marko rasformira bend, tako da slijedećih godina “Dubrovački kavaljeri” nastupaju kao duo / Josip i Marko/. Dobivaju ponudu od RTV Priština za snimanje novogodišnjeg programa - četrdeset minuta programa, koji je sniman u Peći. Na doček Nove 1988. godine dolaze “Dubrovački kavaljeri” prvi put svirati u Beč, u “Restaurant Don Giovanni”. Upoznavanjem velikog broja hrvatskih ugostitelja i poslovnih ljudi, te Gradišćanskih Hrvata, počinje se razmišljati o životu između Dubrovnika i Beča. Zamisao je bila da se zime provode u Beču, a ljeta u Dubrovniku. Redaju se nastupi na reprezentativnim mjestima, primjerice na poznatom “Gastro-balu” u čuvenoj “Sofia-Säle“, na poznatom “Balu Gradišćanskih Hrvata”, na manifestaciji “Snaga manjina” u poznatom klubu “Roter Engel”, gdje se pojavljuju kao prvi Hrvati koji su dobili šansu za nastup u tom lokalu. Održane su dvije ponoćne serenade 11. i 12. ožujka 1988. Veliku podršku “Kavaljerima” pruža Josipov rođak Stipe Zaradić, inače jedan od najboljih klavijaturista i producenata u to doba u Austriji. Stipe ih upoznaje sa Frenkijem Barelićem, velikim menađerom i glazbenikom iz Gradišća, koji angažira “Kavaljere” za brojne nastupe po cijeloj Austriji. Počelo se sa pripremama za novi materijal, Josip piše divnu pjesmu “Kada su zaspale rose”, koju sa “Kavaljerima” snima Meri Cetinić u studiju Nenada Vilovića u Splitu. Pored te pjesme snimaju se još tri pjesme u Splitu. Na tekst Paole Dražić – Zekić nastaje lijepa pjesma “Tajnovita dama”, koju Kavaljeri šalju na “Karneval Fest”, ali je cavtatski žiri iz nepoznatih razloga ne uzima. Na nagovor gospara Akila Kocija iz RTV Prištine Marko pjesmu šalje na festival “Prizrenski ljiljan”, gdje “Kavaljeri” osvajaju prvo mjesto. U Studiju Frenkija u Drasburgu snimaju se pod producentskom palicom Stipe Zaradića ostale pjesme za novi materijal. Materijal u domovini izlazi za PGP RTV Priština, a u Austriji za “Frenkie’s Musiktreff“. U poslu nema predaha, svira se skoro svaki dan. Snimaju se spotovi za RTV Priština i prvi put za austrijski ORF. Krajem 1988. “Dubrovački kavaljeri” se definitivno sele za Beč, gdje eto i danas žive. Vrijeme prolazi u radu i stvaranju novih pjesama za novi materijal i onda dolazi rat u Hrvatskoj. Počinje rastrzanost, Josip i Marko se žele vratit doma, ali im se daje do znanja da su potrebniji vani. Organiziraju se dobrotvorni koncerti, nastupi na manifestacijama “Nachbar in Not”, skupljanje pomoći, lijekova. Marko čitav rat prevozi kamionom pomoć iz Austrije po cijeloj Hrvatskoj. “Dubrovački kavaljeri” su dobrotvorne nastupe na kojima su svirali potpuno besplatno brojili do 50., a onda ih prestali brojati. Nastupi za honorar su se sveli na minimum, a nije se ni imalo volje za normalan glazbeni posao. Josip piše pjesmu “Jedna je Hrvatska”, koju na “Splitskom festivalu” izvodi Vera Svoboda, a pjeva se po cijelom svijetu. Stvaraju se nove pjesme, razmišlja se o izdavanju novog materijala. Snimanje matrica radi se u studiju “Ambient Haus” Stipe Zaradića u Beču, a vokali se snimaju u “Oktavi” Jurice Grosingera u Zagrebu. Materijal izlazi na tržište pod imenom “Kavaljerske serenade” za “Dinaton” iz Zagreba. Marko je već pomalo postao zasićen svirkom u dvojicu, a cijelo vrijeme se zajedno sa Gradišćanskim Hrvatima bori da se tradicionalnom balu u “Park Hotel Schönbrunn”-u vrati stari sjaj. Po njemu je greška tog bala u glavnoj sali, gdje tradicionalno nastupaju plesni orkestri. Tako se uz dogovor sa organizatorom realizirala ideja da na slijedećem balu u velikoj sali nastupe “Dubrovački kavaljeri”. Josip i Marko ponovno okupljaju bend, te u rujnu 1994. počinju pripreme i probe nove postave. Pored Josipa i Marka u bendu su blizanci Slomo; bas gitarista Zoran i bubnjar Goran, Milo Krilanović na klavijaturama i Siniša Štork gitara. Prvi nastup grupe bio je 21. siječnja 1995. na “Balu Gradišćanskih Hrvata”. Redaju se svirke po Austriji i Njemačkoj i u toj postavi bend ostaje do 1997. Zbog Zoranove prezaposlenosti u par nastupa ga zamjenjuje Božidar Pintarić, koji od 1998. postaje stalni član “Dubrovačkih kavaljera” kao bas gitarista. “Dubrovački kavaljeri” dobivaju ponudu da u “Interkult-Theatru” u Beču naprave koncert dalmatinske i klapske pjesme. Ideja im se svidjela, te su ponudu prihvatili i počeli sa probama “klape”: Marko 1. tenor, mandolina; Josip 2. tenor, gitara; Božo bariton, bas gitara i Siniša bas vokal, gitara. Koncert je bio toliko dobro prihvaćen da su te godine održali još jedan –dalmatinsko-talijanske kancone. Milo Krilanović završava Konzervatorij i seli u Zagreb, a nakon godinu dana putovanja na relaciji Zagreb – Beč, odlazi 1999. iz benda i na njegovo mjesto dolazi Martina Mazanik. Rad benda se nastavlja punom parom. Odlučeno je da se snimi dalmatinski material, čisto onako za svoju dušu. Snimanje je napravljeno u studiju “Bonton”, Aleksandra Saše Lukića, a s obzirom da je posao vrhunski odrađen, materijal je ponuđen “Alfa tonu” iz Zagreba, koji ga je izdao povodom 15. rođendana “Dubrovačkih kavaljera”. Godine 1999. na mjesto bubnjara u grupu dolazi Dubrovčanin Dragan Radić, nakon Goranovog povlačenja iz svijeta glazbe i otvaranja privatnog obrta. Ponovno se redaju svirke po Beču, Gradišću i Madžarskoj, božićni koncert i zabava u Tuzli, a grupa povremeno nastupa i u Hrvatskoj. Čitavo vrijeme se radi na novim pjesmama, a pokušava se nešto napraviti i za evropsko tržište, naime prevode se tekstovi starih kavaljerskih pjesama na njemački i engleski. Ideja je veoma dobra, ali grupa je mišljenja da se to mora još puno bolje i profesionalnije odraditi, tako da će ta ideja još izvjesno vrijeme ostati jedan od ciljeva grupe u daljnjem radu. Godina 2002. je protkana izuzetnim nastupima, a grupa radi na novijem i čvršćem zvuku ritam sekcije, sa solo dionicama Tinine flaute i Markove mandoline. Nakon mnogo godina “Dubrovački kavaljeri” imaju dva divna koncerta u svom rodnom Dubrovniku, uz veliku i svestranu pomoć gospođe Maje Mozara i Matice iseljenika Dubrovnik. Priređuju predivan koncert u Dobroti, za Hrvate u Boki Kotorskoj. Božićni koncert u Klubu Gradišćanskih Hrvata u Beču pokazuje publici opet neke nove “Kavaljere”, koji uz akustične instrumente i vokale ubacuju Draganov bubanj, te koncert zvuči novo i izuzetno interesantno. U kućnoj atmosferi kod Marka radi se snimak božićne pjesme “Tiha noć”, koju “Kavaljeri” rade u jednom veoma zanimljivom aranžmanu i pjevaju na četiri jezika. Pjesma je izvedena premijerno na austrijskoj televiziji ORF, u veoma popularnoj televizijskoj akciji “Svjetlo u tami”. Odmah u novoj 2003. godini ponovo novost u grupi: Marko na mjesto klavijaturiste dovodi vrsnog klaviristu Dina Rešidbegovića, dok Tina pored flaute i udaraljki dobiva svoj dio pjevačkog programa, na radost velikog broja Kavaljerskih fanova. U ovoj postavi “Kavaljeri” imaju početkom 2003. veoma veliki broj nastupa u bal-sezoni u Beču i Austriji, te također prvi put nastupaju na već tradicionalnom “Hrvatskom balu” u “Hübner Salonu”. Krajem 2005. Marko i Aleksandar Lukić opremaju novi tonski studiju sa novim imenom “DK Vienna Produktion”, pa je za očekivati da će “Kavaljeri” u narednom glazbenom intervalu podariti svojoj brojnoj publici užitak preslušavanja novih pjesama. Slijedi veliki broj balova u Beču i po Burgelandu, ali Kavaljerima sigurno najdraži i najlijepši tradicionalni “Hrvatski bal” u “Hübner Salonu“, gdje nastupaju sa Oliverom Dragojevićem i njegovim “Dupinima“. Jedan veoma drag i zapažen nastup , naravno opet u organizaciji divne Maje Mozara i Matice iseljenika iz Dubrovnika, sigurno je bio na jugu Italije, u malenom gradu Molis, gdje su Dubrovački kavaljeri ulijepšali svetkovinu i festu Molizanskih Hrvata i promociju njihovog pravopisa i rječnika. Pripremaju se koncerti za proslavu 20. godina uspješnog rada grupe. Ponovno izmjene u postavi, Dino Rašidbegović završava studije i vraća se u rodno Sarajevo, a na njegovo mjesto dolazi čovjek iz prve postave “Kavaljera”, gitarista Matko Dišipulo, u Austriji veoma poznat kao američki rock izvođač Matt Domain. Uz pomoć Hrvatsko-gradišćanskog kulturnog društva Beč, Matice iseljenika Dubrovnik, te Poglavarstva grada Dubrovnika, priređuju se dva nastupa povodom dvadesetogodišnjeg jubileja. Prvi koncert i zabava u Beču, 03. prosinca u prepunoj crkvenoj sali Svetoga Antuna, u desetom bečkom kotaru, a drugi koncert u tvrđavi „Revelin“, u rodnom Dubrovniku, 10. prosinca 2005. Pored “Dubrovačkih kavaljera” bili su i njihovi dragi prijatelji i gosti Meri Cetinić, Milo Hrnić, Marko Novosel i Miran Glinac, poznatiji kao Miran Kriglbojs. Na koncertu u Dubrovniku u programu su još učestovali njihovi prijatelji iz nekadašnje grupe “Libertas”: Vjekoslav Zajec, Nevio Končić i Mato Braco Saulović... Program u Beču je vodila Gabriela Karall Novak, a u Dubrovniku prelijepa Lejdi Oreb, koja je dubrovačkom koncertu dala jednu posebnu draž. Tonske egzibicije na oba koncerta odradio gospar Aleksandar Saša Lukić, a svjetlosne efekte Bruno Glavočić... Mora se nadodati da su na ova dva veoma skupa projekta u kojima su pored Marka i Josipa veliku pomoć pružili Gradišćanski Hrvati, na čelu sa Gabrijelom, obitelj Marije i Vilija Palatin, te X. Kotarski bečki ured, a u Dubrovniku draga Maja Mozara iz Matice iseljenika i naš veliki prijatelj Milo Hrnić. Naravno, ne smiju se zaboraviti menadžeri dubrovačkih hotela “Maestral” i hotela “Lero”, gospari Bobo Butorac, Frano Stjepović i Joško Kaleb, kao i bečke ispostave Croatian Airlines, te slikari Antun Tonči Kolendić, Vlado Perković i dr. Toni Nadj, koji su svojim radovima svesrdno potpomogli “Dubrovačke kavaljere”. Iznad svega posebna zahvalnost gosparu Sariju iz MA 7, koji je na kraju ipak pokrio sve nagomilane troškove, tako da je proslava financijski uspješno završena. Iznenađuje da se hrvatski ugostitelji u Beču, kojima su Kavaljeri uvijek puno pomagali, nisu odazvali sponzorstvu ovih skupih projekata. Isto tako pomalo iznenađuje da se na dubrovačkom koncertu nije pojavio niko od gradskog poglavarstva, iako su i oni bilo sponzori projekta... Sredinom 2006., započelo se sa radom na novom nosaču zvuka “Dubrovačkih kavaljera”, pa je za očekivati da će vjerna publika dobiti nekoliko novih kavaljerskih pjesama iz „glazbene kužine“ Josipa i Marka. Na kraju ove male kronologije bilo bi nekorektno ne spomenuti veliki broj sponzora koji pomažu “Kavaljerima” na ovoj velikoj glazbenoj sceni, gdje je danas veoma teško opstati i uspjeti, a još teže normalno raditi. Posebno mjesto i posebnu zahvalnost “Dubrovački kavaljeri” upućuju Mag. Mati Mihaljeviću i Mirku Vrdoljaku, gosparima koji ulažu puno truda i profesionalnosti da bi uobličili sve ove male kronologije i preveli ih na ostale svjetske jezike, kako bi istina o “Dubrovačkim kavaljerima” bila šire dostupna. I na kraju još jednom obitelji Marije i Vilija Palatina, prijateljima koji puno ulažu u “Dubrovačke kavaljere”, a bez kojih ni ove stranice ne bi postojale.